| < | kolovoz, 2005 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
OVAJ BLOG JE ZATVOREN.
17.08.2005., srijeda
.
|
ovaj blog je zatvoren |
10.05.2005., utorak
Siječanja na ratove
|
Dragi moji blogeri, prije svega imam još uvijek gips na nozi, ali ipak sam nešto mobilniji nego prije, pa sam riješavao svu silu obveza koje su se nakupile u ovih mjesec i po dana. Zato sam ovaj mijesec rijetko tu. E da... mislim da znam kako ću riješiti nedostatke oko dizajna (barem mislim da znam).. :)! Uglavnom, gledao sam jučer latinicu. Latinica je ok, ali gledam ju sve rijeđe. Shvatio sam da ta emisija, kao i mnoge druge nikada neponude riješenje problema, ona, kao i mnoge druge, ukažu na problem, što je dobro, otvore oči javnosti, što je isto dobro.... i ništa više. Mislim da, ako se doista želi riješiti neki problem da nije dovoljno samo par sati razglabanja o njemu. Naravno, ipak je nemoguće cijelu jednu večer posvetiti jednoj emisiji i temi... kontam u pitanju su programske šeme, kontam u pitanju je probava gledatelja... ali to nije ono o čemu sam želio pisati. Zanimljivo je bilo anketno pitanje. Priznajem da se nesiječam kako je točno glasilo. Uglavnom, da li se u školama dovoljno uči o drugome svijetskom ratu. Moje mišljenje je da današnje generacije, mladi, puno manje znaju o drugom svijetskom ratu, nego ja kada sam imao 10, 15 ili 18. godina. ALI ZNATE ŠTO? JA MISLIM DA JE TO JAKO, JAKO, JAKO DOBRO!!! Imati mišljenje o nečemu znači imati o nečemu stav. Imati mišljenje o drugom svijetskom ratu DANAS, najčešće znači biti pristran prema jednoj od strana u tom ratu. NAJČEŠĆE. Ljudi, pogotovo mladi ljudi, se vole identificirati i poistovjećivati bilo što da je u pitanju. Ideologija je tipičan primjer povodljivosti... netko malo riječitiji koji zvuči pametno, površnima će izgledati pametno pa će isti za sobom povući mase. Che Guevara, Pavelić, Tito, Hitler, Tuđman, Hajle Selasi, Mikšić... Moje mišljenje i moj stav je da je drugi svijetski rat posljedica niske svijesti koja je vladala u glavama ondašnjih generacija! Ja nekažem da je svijest današnjeg čovijeka bolja, ali i nemože biti, ako će se stalno buditi duhovi nekih davnih i pradavnih bitaka, tjerati ljude da te davne i pradavne bitke urezuju u svoju podsvijest, radi tobože nekog siječanja. Jer da se kao, nikada neponovi. Ok, ovih dana je obilježena 60. obljetnica, za deset godina će biti 70. obljetnica. Za 70 će biti 140 obljetnica, za 140 će biti 280. obljetnica... Jednom će biti 1000 obljetnica... DOBRO LJUDI, tko još slavi obljetnicu pada Kartage, obljetnicu rata dviju ruža, bartolomejskih noći, opijumsikih ratova i da dalje nenabrajam? Današnji političari, od kojih su mnogi sa svojim borama trebali dobiti na mudrosti, u nedostatku argumenata se stalno pozivaju na prošle događaje, pokušavajući oprati svoje nedostatke idu toliko daleko do drugog svijetskog rata i pozivaju na događaje i ljude koje su već odavno crvi izjeli. Jednostavno, čuvati "tekovine" nekih davnih bitaka obično znači čuvati "tekovine" nekih ideologija, identificirati se s njima, i biti zasljepljen njima. Širiti takvu svijest drugima kao sidu. Jer, oni koji su nesvjesni svojih vrijednosti, koje imaju od rođenja, koje im je Bog dao, će biti spremni prihvatiti bilo kakve druge vrijednosti, čak i od ljudi koji su svojom pojavom samo sijali zlo, i od ljudi koji su na to posijano zlo odgovarali zlom... Moje dijete (i jedno i drugo i svako :)) jednog dana će znati da je drugi svijetski rat bio jedno veliko zlo, kao uzrok i kao posljedica. Tko, što, kada, kako, zašto, to će biti višak u njegovoj/njezinoj (pametnoj, vrlo vjerovatno :)!) glavi. Kažu da se povijest ponavlja... naravno da se ponavlja, istina je, ali to ovisi o onome što smo od povijesti poprimili u svoju svijest. Sve dok budemo svoju svijest punili ispraznim ideologijama, povijest će ponavljati onu svoju ružnu stranu. Toliko od mene & p.s. Sveti otac kaže: "Kad čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, skoro se neminovno počinje klanjati ispraznim idolima. Počinje čak i obožavati idole jedne nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdao mržnju, diskriminaciju i silu. Samo je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka. Predragi, Krist od vas danas traži da odbacite te napasti. Dapače, on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira." (Pleso, Zagreb, 11. rujna 1994.) |
04.05.2005., srijeda
.
|
|
Dizajn :(
|
Korisnici i.e. primjećuju određene nedostatke na izgledu mog bloga. Meni je zbilja žao, ali ja sam korisnik OPERE, nekoristim internet explorer, jer je zaostao i dizajniran za sve one koji vas žele daviti sa svom silom banera i spamova i svih drugih oglasnih šitova. A da o trojancima i drugim virusima negovorim. Dizajn moga bloga u operi izgleda savršeno fit, nema rupa, prostora, praznina itd.. itd.. Da negovirim da se i slike očitavaju pa sigurno 50% brže. Ja sam otvorio svoj blog u i.e. i konačno sam shvatio zašto su mi postovi tako desno i sl. Opera vam je savršen program za surfanje, nemorate imati 10 otvorenih explorera za deset web adresa, već je dovoljno imati otvorenu operu i okviru nje surfati na adresa koliko želiš. A lako se naviknuti belive mi or not, istina je. Pa zato ako imate neku informatički osviještenu glavu oko sebe neka vam instalira taj programčić i nechete zažaljit. Ja sam svoj dizajn radio na operi i na operi je savršen, i žao mi je što vama nije, jer... ipak većina još uvijek koristi i.e. p.s. ako netko koristi operu, neka ostavi svjedočanstvo da sve štima, tu dolje u obliku komentara. tnx. end of kors, nezaboravite na moj današnji post... koji prethodi ovome. još jedan tnx&:)! |
The Touchstone
|
Hm.. Kaže ovako: A friend is one who sees through you and still enjoys the view. Nekontam baš ovu, iako baš zgodno zvuči. Vjerujem da je autorica ove izreke u pravu. No nisam mislio o ovome pisati. Prije svega nije me dugo ovdije bilo, a onaj moj zadnji post (he he), je bio jedan od onih reda radi postova. Prvo sam neko vrijeme htio odmoriti od kompa, pa je bio praznik i nisam bio kući, pa je komp bio na čišćenju i tako. Uglavnom nisam bio baš onilne. A ovaj sam zadnji post sam napisao čisto da se vidi da dišem. Ali mislio sam da ću dobiti tonu komentara, nešta slično tome. Ali nema veze. Znam da moji čitatelji ipak imaju neke kriterije. :). I sada slijedi priča, na engleskom, da sam ju prevodio, neke stvari bi izgubile smisao. Ma siguran sam da ćete skontati! * * * The Touchstone When the great library of Alexandria burned, the story goes, one book was saved. But it was not a valuable book; and so a poor man, who could read a little, bought it for a few coppers. The book wasn't very interesting, but between its pages there was something very interesting indeed. It was a thin strip of vellum on which was written the secret of the "Touchstone"! The touchstone was a small pebble that could turn any common metal into pure gold. The writing explained that it was lying among thousands and thousands of other pebbles that looked exactly like it. But the secret was this: The real stone would feel warm, while ordinary pebbles are cold. So the man sold his few belongings, bought some simple supplies, camped on the seashore, and began testing pebbles. He knew that if he picked up ordinary pebbles and threw them down again because they were cold, he might pick up the same pebble hundreds of times. So, when he felt one that was cold, he threw it into the sea. He spent a whole day doing this but none of them was the touchstone. Yet he went on and on this way. Pick up a pebble. Cold - throw it into the sea. Pick up another. Throw it into the sea. The days stretched into weeks and the weeks into months. One day, however, about midafternoon, he picked up a pebble and it was warm. He threw it into the sea before he realized what he had done. He had formed such a strong habit of throwing each pebble into the sea that when the one he wanted came along, he still threw it away. So it is with opportunity. Unless we are vigilant, it's asy to fail to recognize an opportunity when it is in hand and it's just as easy to throw it away. * * * Često nevidimo vrata koja se otvrajau žaleći za onima koja su nam se zatvorila. * * * |
25.04.2005., ponedjeljak
Opet desmozgensi
|
:). Nije da mi se neda pisati... već želim malo promijene. Čisto da nekome vratim smile na lice.   |
22.04.2005., petak
Mislio sam ovo dodati u box
|
Mislio sam ovo dodati u box, ali pomislio sam da pored onoga što već stoji napisano ovo novo nebi primjetili. Zato, prvo vi ovo primjetite, a ja ću to onda dodati u svoje boxeve :) TEMELJNI ZAKON ŽIVOTA JE RADOST MISLI NA USPJEH I BITI ĆES USPJEŠAN MISLI NA SREĆU I BITI ĆES SRETAN MISLI NA ZDRAVLJE I BITI ĆEŠ ZDRAV TVOJ ŽIVOT JE PRODUKT TVOJIH MISLI! MISLI IMAJU SNAGU OSTVARIVANJA! |
20.04.2005., srijeda
Dva vuka
|
Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu. - U nutrini svakog čovijeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas. Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam... Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosječanje i vjeru.» Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita; - Koji vuk na kraju pobijedi? Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu; - Pobijeđuje uvijek onaj kojega hraniš... Ova me priča podsjetila na slučaj onih egzotičnih i agresivnih algi koje uništavaju raznolikost našeg prelijepog jadranskog podmorja. Ekolozi ih uništavaju najjednostavnije da ih prekrivaju crnom folijom te im tako uskrate sunčevu svijetlost, svijetlost koja im je izvor hrane. Tako je i s vašim osiječajima, zamislite si koje osiječaje duboko u sebi pokrivate crnom folijom? Hranite li tugu ili radost, mržnju ili ljubav? Vaše oči i vaše lice, vaše usne i vaše riječi, vaše ruke i vaša dijela. Sve je to ogledalo vaše duše. p.s. Ja mislim da je ovaj novi, ajd, uvijetno rečeno novi dizajn bolji od prethodnog... nisam imao volje za neke radikalnije promijene. Napraviti ću još jedino novu slikicu na vrhu, i još neke detaljchiche.. :)! |
18.04.2005., ponedjeljak
Cijena? - prava sitnica
|
Jeste čuli kada za program WordTran/NeuroTran? E da... ako niste, nema veze, niste ništa propustili. Evo kako funkcionira: Engleski text: "How we handle stress depends upon our attitude. Attitude can also affect the way stress handles us. Optimists are able to cope more effectively with stress. It also reduces their chances of developing a stress-related illness. When optimistic people do become ill, they tend to recover more quickly. Pessimists are likely to deny the problem, distance themselves from the stressful event, focus on stressful feelings, or allow the stressor to interfere with achieving a goal. People with a more pessimistic attitude tend to report poorer health compared to people with optimistic attitudes." Hrvatski prijevod: "Kako mi hvataljka napor ovisiti na naš držanje. Držanje može isto tako afekt put napor hvataljka nas. Optimiziran jesu u mogućnosti to uhvatiti se ukoštac više efektivno sa napor. Internet isto tako vratiti njihov Chanel od razviti napor - povezivati se bolest. Našto optimistički narod obaviti porazboljevati se, oni inklinirati obnova više brzo. Pesimist jesu poput to poreći problem, daljina oni sami from napor događaj, fokusirati na napor osjećaj, ili dopustiti napor to sukobljavati se s ostvarujući cilj. Narod sa više grubo realističan držanje inklinirati izvještaj siromašan zdravlje naprema narod sa optimistički držanje." He he.. ovaj "ja tarzan ti jane" prijevod možete imati ako kupite software koji stoji cca 1200 kn. Cijena, prava sitnica. Nebojte se.. ja sam ga testirao bez da sam morao iskrcati tu jednu basnoslovnu svoticu za jednu prosječnu hrvatsku dušu. Uglavnom mi hrvati smo ionako poznati poligoti pa vjerujem ovakvi programi neće nikada imati veću prođu... Ukoliko želite sam testirati ovaj multizbunjujući translator, možete to učiniti na www.foreignword.com |
15.04.2005., petak
Post o sreći
 :)!!! Već sam dva puta produžavao knjige koje sam posudio iz knjižnice. U ponedjeljak ću ih morati nekako vratiti. Nešto ću smisliti... hm... ima li dobrovoljaca? :). Ma znam da ću morati nagovoriti mog vječito mrzovoljnog brata da ih ode vratiti. Uglavnom, prenijeti ću vam dio iz knjige koja se zove "Moć pozitivnog razmišljanja", od Normana V. Peale-a. Već sam prije imao ovu knjigu u rukama, imam ju sada, a siguran sam da ću je uskoro ponovo posuditi. Prenjeti ću vam odlomak iz knjige, da vam dam malo na razmišljanje. "Moja devetogodišnja kći Elizabeth ima rješenje za sreću. Jednoga dana upitao sam je: - Jesi li sretna, dušo? - Naravno da sam sretna - odgovorila je. - Jesi li uvijek sretna? - upitao sam. - Naravno - odgovorila je - uvijek sam sretna. - Što te čini sretnom? - upitao sam je. - Pa, ne znam - rekla je. Jednostavno sam sretna. - Zacijelo postoji nešto što te čini sretnom - ustrajao sam. - Dobro - rekla je. Reći ću ti što je to. Moji drugovi u igru. Oni me čine sretnom. Volim ih. Moja škola čini me sretnom. Volim ići u školu. (Nikada joj nisam to govorio. To nije čula od mene.) Volim svoje učitelje. Volim i ići u crkvu. Volim nedjeljni vjeronauk i vjeroučitelja. Volim svoju sestru Margaret i brat Johna. Volim mamu i tatu. Oni se brinu za mene kada sam bolesna, vole me i dobri su prema meni." Ja sam svijestan i često kažem da onaj tko nemože biti sretan s malim stvarima nemože biti sretan ni s onim velikima. Dapače mislim da onaj koji je sretan i s malim stvarima neteži previše onim velikima. Što vi mislite, zašto s vremenom postajemo sve nezahvalniji? |
04.04.2005., ponedjeljak
Zar nam treba znanstvena potvrda ovoga?
|
Tajna dužeg života vrlo je jednostavna. Treba samo voljeti, čak nije ni bitno da je to ljubav života. Ljubav ispunjuje sve čime se strastveno bavite. Zbog ljubavi vrijeme nestaje, a oni koji vole žive duže. Oni koji su upoznali ljubav vjerojatno će živjeti duže od onih koji nisu, zaključio je australski znanstvenik nakon analize istraživanja o povezanosti ljubavi i dugovječnosti. p.s. Preneseno s iskona. Nepotrebno komentirati. Mislim, možete ako hoćete... a ako nećete nema veze... mislim... mogli bi ste. Ako hoćete. Nego, radije pročitajte prethodni post, tj. onaj dio s porukama (ako niste). :)! |
03.04.2005., nedjelja
Hvala Ivane Pavle...
Pokušati ću pronaći riječi, ali biti će mi teško. Iako ovaj trenutak za mene nije težak, jednostavno ovo je vrijeme moralo doći. I nije tragedija... jer znam da te On nebi pozvao da svoj zadatak nisi obavio. A obavio si ga dobro, obavljao si ga sa srcem. I kada bi tebe sada pitali da li si zadovoljan, znam da bi pomislio i rekao da si mogao učiniti više. Jer mnogo je onih i uvijek će ih biti koji su žedni utjehe, koji su žedni milosrđa. A ti, ti nebi osijećao potrebu da im pomogneš zato što si bio Sveti Otac, zato što si bio kardinal, biskup ili svečenik. Činio bi to jer si bio čovjek. Nisi ništa činio što drugi čovijek nemože. Ono najvažnije što si činio, može činiti svaki čovijek bez iznimke. Volio si. Ljubav, jedina stvar koja se množi kada se dijeli. Svojim riječima i dijelima si mnogima dao shvatiti da svoje živote mogu promijeniti ako promijene svoje duhovne stavove. Ti nisi otišao, jer tvoja prisutnost će ostati u srcima milijuna ljudi. Sijao si sjeme ljubavi, oprosta i povijerenja. Od pustinja si činio plodne livade. Na mijestima koja su presušila danas se nalaze oceani. I ako si samo jednom čovjeku pomogao, ti si ispunio svoj zadatak. A budi siguran da jesi. I zato ti hvala! Krist jednom stade na žalu tražeć ljude za velika djela da love srca božanskom Riječi. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti. Ja sam siromašan čovjek. Moje blago su predanost Tebi i srce čisto da idem s Tobom. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti. Ti trebaš dlanove moje, moga srca ražaren plamen i kaplje znoja, samoću moju. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti. Ti i ja krećemo danas lovit' srca na moru života a mreža bit će Riječ Božja prava. O Bože, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime. Svoju lađu sada ostavljam žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti. PORUKA MLADIMA - "Ljudski život na zemlji nosi sa sobom raznovrsne teškoće. One se sigurno ne mogu rješavati bijegom u hedonizam, u konsumizam, u drogu ili u alkohol. Potičem vas da se odvažno suočavate s protivštinama i da rješenja tražite u svjetlu Evanđelja. Znajte ponovno otkriti bogatstvo vjere te iz njega crpite snagu za odvažno i dosljedno svjedočenje." (Zagreb, 2. listopad 1998) PORUKA MLADIMA - "Isus Krist je 'put, istina i život' (usp. Iv 14, 6). On neće nikoga iznevjeriti i najbolji je prijatelj mladeži. Dopustite da vas zahvati (usp. Fil 3, 12) kako bi mogli postati nositelji glavne uloge velike i divne pustolovine, ispletene ljubavlju prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22, 37-40). Budućnost je u vašim rukama: vaša budućnost, ali i budućnost Crkve i vaše domovine. Sutra ćete se morati suočavati s velikim odgovornostima. Bit ćete na razini svojih budućih zadataka, ako se sada na odgovarajući način pripravite uz pomoć svoje obitelji, Crkve i odgojnih ustanova." PORUKA MLADIMA - "Kad čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, skoro se neminovno počinje klanjati ispraznim idolima. Počinje čak i obožavati idole jedne nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdao mržnju, diskriminaciju i silu. Samo je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka. Predragi, Krist od vas danas traži da odbacite te napasti. Dapače, on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira." (Pleso, Zagreb, 11. rujna 1994.) |
31.03.2005., četvrtak
Nekima je ovo samo zanimljivost
|
Siguran sam da ste propustili ovo pročitati: PARIZ - Francuskinja Maud Fontenoy postala je prva žena koja je oplovila Tihi ocean, i to u rekordnom roku. Dvadesetšestogodišnjakinja je od Perua do otočja Marquesas u Francuskoj Polineziji stigla za 73 dana. Ukupno je preveslala 4287 milja. Fontenoy se hranila suhom hranom, te mehanički pročišćenom i prokuhanom morskom vodom. Ovaj tekst je prenosim iz večernjeg. Za njih je to, kao i za večinu nas samo zanimljivost. Pomišljate li ikada kada čitate ovakve i slične tekstove što se krije u dubini ovakvih pothvata? Želim vaš komentar, što mislite da ova djevojka ima, a što vi ili ja nemamo. Mislite li da i vi jednog dana nebi mogli napraviti nešto slično?  |
27.03.2005., nedjelja
Uskrs
|
Kada sam se ujutro probudio imao sam otprilike viziju kako bi trebao izgledati ovaj post. Riječi su mi dolazile same, a sada ih se nemogu sijetiti. Znam da sam Vam svima želio čestitati Sretan Uskrs, i to sada činim. Želim Vam Sretan Uskrs. Nadam se da ovaj blagan za vas ima dublje značenje od svega onoga što pretstavlja za večinu vjernika u ovoj državi. Ja se nebi trebao javljati, jer nisam neki vjernik, ali bi samo dodao kako se iskreno nadam da među svima nama ima i onih koji nisu katolici dva puta godišnje. A danas je za jednog mladog čovijeka veće iskušenje biti vjernik nego nevjernik, svakome je jednostavnije prepustiti se kolotečini... – nitko se netrudi ostati bistra kap vode u ovoj mutnoj i prljavoj civilizacijskoj rijeci. Treba se truditi, a to nitko previše nevoli. Više se volimo prepustiti, stopiti, identificirati se s drugima i nepitamo za cijenu da bi to napravili. Najčešće zbog toga nismo ono što jesmo, nismo ono što bi mogli biti. Mi nismo sretni ljudi. Prije svega neželimo se suočavati, lakše je zažmiriti... i bježati. Razbijte stereotipe o vjeri kao nečemu apstraktnom što se nalazi negdje u zraku, što nemožemo pomirisati, opipati ni vidjeti. Razbijte stereotipe o Bogu kao nekom namrgođenom djedici koji sjedi negdje visoko u nebesima i po cijele dane motri tko šta radi ili neradi. Motri i sudi. Vi ste svoja vjera, Vi ste Bog, a život koji SADA živite može biti raj. Neopterećujte se s nečim što dolazi poslije života. Vi već imate sve da od svog života učinite RAJ, već sada, na zemlji. Budite zahvalni, postanite svijesni svega što imate, a ne kukajte za onim što nemate. Budite svijesni pravih vrijednosti, onih koje nosite od rođenja, mogućnosti koje imate, vidjeti ćete da možete postići sve u životu što želite i volite, a da se neodreknete samog sebe, da ostanete ono što jeste. Neželim previše stvarati iluziju. Veliki rezultati se mogu postići malim postupcima, koje netraže mnogo energije, vremena, već samo malo više srca. BUDITE DOBRI. To nebi smijelo biti teško. Svatko je sposban biti bolji nego što je. Ma siguran sam da je svako od nas svijestan onoga što činimo loše (ok, ponekad smo i u zabludi). Bez obzira što to bilo pokušajmo se suočiti s time. Svi mi možemo postati bolji prema sebi i prema drugima. I budite si sami mjerilo, nemojte se ravnati prema nekome, u stilu, on je takav prema meni, ja ću biti takav prema njemu. To je tipičan primjer kada dozvolimo da postanemo kao drugi, a budite sigurni da taj netko tko je npr. drzak prema vama neće prestati biti drzak ako i vi prema njemu budete drski. Ostati će to što je. Moje riječi su ipak došle... :)! Nisam zamislio da bi post mogao ovako ispasti. Naravno, poznavajući sebe mogao bi razvezati ovu temu unedogled. :), ali neželim nikoga udaviti. Želim Vam još jednom svima Sretan Uskrs, i nemojte pretjerati s kolačima i jajima. Vale.  |
25.03.2005., petak
Uglavnom... (dio drugi)
|
Da. Uglavnom, nisu me operirali. Držali su me u bolnici čisto da vide kako će se razvijati situacija. Ja sam cijelo vrijeme vjerovao da operacija nije potrebna. Nisam se nadao, nego, jednostavno sam bio uvijeren u to. To je pozitivno razmišljanje. Iako sam već bio u bolnici, još prije, kao dijete, i prije nekoliko godina kada sam operirao meniskus, tek sam sada shvatio što znači biti u bolnici. Kada nekoga strpaju u zatvor, obično se s takvima naslađuju kako će imati vremena za razmišljanje. Kada je bolnica u pitanju, razlika nepostoji. Iako sam imao veselo društvo, sve manje više mlađi dečki, imali smo i TV, dobre teme, bolnica je jednostavno mijesto na kojem morate napraviti nekakvu retrospektivu. Prije svega, nisam se sažaljevao i inače to rijetko činim, bio sam objektivan prema sebi i shvatio da se to nije moglo izbjeći. Nisam to doživio kao Božju kaznu, dapače, ako je taj dan bio suđen da nešto slomim, drago mi je da je to bila samo noga, čak ni lom nije strašan, već samo na nezgodnom mijestu. Iako sam često tokom svoje nedavne prošlosti s Bogom bio na vi, znam da me on nije napustio taj dan. Uostalom, Bog i vjera dolaze iz čovjeka, on je dio mene, dio vas, još od trenutka kada smo se rodili. Nemogu i neželim ovo gledati negativno. Dan može biti ružan ali i u njemu može biti nečega lijepog. Mnogo će dana proči u ova četiri zida, ali neću klonuti duhom. Barem ću više čitati. Inače volim biti upoznat sa svim zanimljivim životnim temama, ali previše sam nemiran da bi mogao čitati knjigu od A do ŽE. Možda se konačno naviknem :). Glava će se više baviti sama sa sobom. Možda ću više čitati i vaše blogove, makar za blogove nikada dovoljno vremena. Često nepročitam sve blogove koje bi mogao i zato, please, nemojte se osiječati povrijeđenim zbog nedostatka moje pažnje. :()! Sada bi to mogao činiti češće. A, biti će i postova. :)! |
24.03.2005., četvrtak
E da... (dio prvi)
|
E da i to se dogodilo. Meni godina uvijek počinje s proljećem, a ono sve prije je za mene tavorenje. A morala je nekako početi, bilo kako samo da od mog tako lijepo isplaniranog života učini rubikon. I tako, neznam kakve sve planove nisam kovao u ovoj svojoj ludoj glavi... od silnog kovanja i trenja moji planovi su planuli i fino nestali u pepelu, i to u jednom odsutnom trenutku.. kako bi rekli oni elokventni likovi. Puklo tako vali da jednog sunčanog prekrasnog dana svu svoju energiju, a sada mi se čini frustraciju, naboj i tko zna što još ne, ispuca u stilu. Na onaj način koji je poznat samo muškom umu kada je uskraćen za mrvicu prosvijetljenja. Da, išao sam igrati nogomet, negdje u petak popodne, baš poslije zadnjeg posta i evo vratio sam se danas, negdje oko 10 ujutro. Milina. Utakmica nije trajala cijelu viječnost, noo. Ovaj vakum u vremenu u prostoru sam popunio ležeći u bolnici i lupajući se u čelo. ŠTA JE MENI TO TREBALO. Ne, nekrivim se zbog toga što sam igrao nogomet, igrao sam ga dan ranije, igrao bi ga i dan poslije. Ma.. jedna je lopta, koja je biježala je očito bila privilegirana da joj se pokloni i previše požrtvovnosti, koja očito nije bila viđena ni u najfatalnijim ljubavnim dramama. Ceh, je dakako platila moja lijeva noga, opet, slomila se mrvicu iznad gležnja. Ma da vam nepričam, užas. I tako rekoh, što je tu je. Prvo sam po....io. Znao sam što to sve povlači. Već sam se vidio prikovan u svoja šugava četiri zida kako lapim, dosađujem sebi i drugima. Očito će te i vi platiti danak. Kada sam došao do traume, a trauma je prava riječ za mijesto u kojem sam bio i ljudske pojave koje taj prostor oplemenjuju, mislio sam dobiti ću gips i odlepršati. Ali neee. Šokova kao nije bilo dovoljno. Prvo su počela pitanja, tipa, alergični na ljekove... kada ste zadnji puta jeli... kada pili... a ja ništa, mislim si oni to već po inerciji. Ništa im neće pasti na pamet. Dežurni je bio krasan lik, nije bio pričljiv... što diskretnije je sestri & tehničaru poručio da me negdje smijeste. Naravno, ja ništa nisam kontao. Bilo mi je čudno što su mi stavili samo longetu. Shvatio sam da me negdje vode. Tehničar je bio žrtva. A zašto... a gdje... a recite mi... aha... a zašto... Sve mi je postalo jasno. On je po svojoj, kako on kaže skromnoj stručnosti, ali po indikativnim pokazateljima rekao da ću morati pod nož. Ja njemu, nemojte zaj... pa di je još 1.4. No ipak, nakon nekog vremena dolazi drugi doc (ne dežurni) i kaže da ću morati vjerovatno pod nož (ok.. rekao je on to puno ljepše), ali to će vidjeti tek ujutro kada se sastavi konzilij. Super. Pomislih. Neda mi se sada pisati više. Ovo je bilo samo kratko objašnjenje. Sada sam tu, s vama, valjda kontate što me nema šest dana. Pozdrav. Vale... |
17.03.2005., četvrtak
.
|
Nepopravljivi sam romantičar. No ja sebe nikada nisam doživljavao tako. To nije površna slika, jer to su o meni rekle samo osobe koje su me bolje upoznale. Imam svoje ideale, svi ih imaju. No što vrijeme prolazi, svijestan sam da sve više postajem njihova žrtva. Vjerovatno ću prihvatiti tu situaciju, jer kada bi promijenio te svoje ideale, postao bi netko drugi. No, ja to neželim. Niti mogu. To bi bilo samo pretvaranje. Mnogo lijepih pijesama je pronašlo put do mene. Ali postoji ta jedna, koja mi pomaže da sa njenim stihovima izađu i moje emocije. Inače nestavljam stihove pijesama u svoje postove, vjerujem da će ovo biti iznimka i za ubuduće... I have been alone... with you... inside my mind... And in my dreams, I've kissed your lips, a thousand times... I sometimes see you... pass outside my door, Hello... is it me you're looking for? I can see it in your eyes, I can see it in your smile, You're all I've ever wanted.. My arms are open wide... Becouse you know just what to say, And you know just what to do, And I want to tell you so much I love you.... I long to see.. the sunlight in your hair, And tell you time and time again, how much I care... Sometimes I feel my heart will overflow Hello? I've just got to let you know... Becouse I wonder where you are, And I wonder what you do? Are you somewhere feeling lonely? Or is someone loving you? Tell me how to win your heart... For I haven't got a clue... But let me start... by saying, I love you. |
15.03.2005., utorak
|
Hellou svima! Konačno moj blog izgleda približno po mojim željama. :))!. A sada evo i «mog» posta. «Mog». Ako ste pomislili da nisam pisao ovih dana, varate se. Nije mi teško nešto napisati, samo se treba odlučiti to objaviti. Mojih postova će biti uskoro. A sada bi se osvrnuo na nešto što me pomalo pati. (Opet !?!). Ne... nebojte se, ovaj post neće biti baš tako dugačak... Ja nevolim napuštene blogove. Ima ih puno. Ljudi brzo gube nadu, prebrzo. Što ste VI osijećali kada ste otvarali svoj blog? Što vam je prolazilo glavom? Što ste osijetili u svom srcu? Kao da to nešto, ta neka stvaralačka, znači pozitivna energija kod tih ljudi nestane. Taj osiječaj da možeš nešto napisati i to s nekim podijeliti. Te riječi, to nešto što je dio tebe postane dio nekog drugog. Barem na trenutak, a možda i zauvijek, ako se ureže u nečiju svijest. Taj pokretački osiječaj kod mnogih brzo nestane. Ja sam pronašao još jedan napušteni blog. Zašto je ova cura odustala? Da li se tako brzo predaje i kada je nešto drugo u pitanju? Volio bi da nastavi gdje je stala... Ja mislim da mnogi odustaju kada primjete da imaju malo komentara. Problem je samo u tome što je u moru blogova teško biti primjećen. A svi koji odustaju pomisle da njihovi postovi nisu vrijedni čitanja. Slijedeći post je bio vrijedan čitanja. Ova cura je sigurno željela da pročitaju njen post. Pretpostavljam da ga nitko nije pročitao. Ja sam sada siguran da će njene riječi biti pročitane. Žao mi je što ona to nezna. Taj napušteni blog se zove; blackvelvet.blog.hr. ----------------------------------------------------------------------------------------------------- Carpe diem! Na kraju jednog filma koji sam nedavno pogledala istaknuta je slijedeća poruka: 'Netko je jednom rekao: proživi svaki dan kao da ti je posljednji jer će jedan to zaista i biti'. Jeste li ikad razmišljali na taj način? Što bi bilo kada bi sutra sve nestalo, ali kada bi vam se dala prilika da razmislite o tome što ste radili posljednji dan svoga života. Zanimljivo! Treba iskoristiti svaki dan što je više moguće, pa makar dan ne bio stvoren za to. Budite okruženi što više ljudima koje volite i radite stvari koje vas vesele. Jer život je prekratak. Vrijeme brzo prolazi. I koliko god sve zvučalo kao klišej, to je tako, tako istinito! Ne dopustite da vas male stvari izbace iz takta i da vam pokvare raspoloženje. Pa gdje bi svi mi završili kada bi oko svake sitnice radili paniku?! Živi onako kako najbolje znaš i možeš, i to pokušaj prakticirati svaki dan. Nemoj dopustiti da život prođe pokraj tebe. Carpe diem! -----------------------------------------------------------------------------------------------------  Ja se slažem. Iskoristite dan. Dodao bih i da učinite to sa srcem. :))! |
10.03.2005., četvrtak
:()!
|
Sve sam pokušao, ali neide. Jednostavno neznam kako da napravim da tekst posta bude "justify". Probao sam svugdje gdje piše "tekst-align:left" upisati "tekst-align:justify". I sve sam manje-više skužio ali baš to nisam. I to me pati. Ahhhhhhhh :()! |
Dan žena?
|
Zamislite ovu scenu: 25.12. određeni lik hoda ulicom, dere se i prostači. A na to reagira jedna žena. Sram vas bilo, blagdan je, a vi ovako prostačite. Kako vas nije sram? Sada je pitanje; sram ga mora biti zato što je blagdan ili zato što prostači? Pokušajte i vi shvatiti da se Isus rodio, živio i umro da bi svakom čovjeku na ovoj zemlji SVAKI DAN bio blagdan! Nije smisao da dva puta godišnje na Božić i Uskrs budemo vjernici, a kasnije možemo nastaviti biti ono što doista jesmo. Slično vam je i s danom žena. Postojanje posebnog dana za određenu skupinu ljudi ili događaja je za mene besmisleno. Jer za mene je svaki dan; i dan žena, i dan čovjeka, i dan dijeteta. I DAN LJUBAVI. Štednja je jedna vrlina, jedan oblik sposobnosti raspolaganja novcem. Glupo je da postoji dan štednje, kada svaki dan treba biti dan štednje. Ja volim svoju majku i volim svoju djevojku. Nepostoji veća, manja ili ljepša ljubav, ona je kao svijetlo, to ponavljam, ili je ima ili je nema. Zato ja neshvaćam zašto bi jedan dan u godini (08.03.) ta ljubav trebala biti veća? Ja na Božić nikome nedajem poklone. Moj poklon je da svakome poželim dobro. I da se za to dobro, pomolim. Poklone nedajem ni za Uskrs, ni za Valentinovo, ni za dan žena. Ljudi na ta dane previše očekuju. Jednostavno mi nije fora. Ljepše je djevojci ili majki pokloniti ružu kada se one tomu najmanje nadaju. A ovi svi dani postoje da smire svijest čovjeka. Čemu služi dan mira? p.s. Nisam ništa pisao dva dana samo kako bi prethodni post bio što aktualniji. Nisam očekivao previše komentara na taj post, toje previše za jednog prosječnog čitača (naknadno sam ga i skratio). Uostalom nikada nije bilo previše onih koji se sa mnom mogu složiti. |